|
 GJURO STJEPAN DEŽELIĆ (1838. – 1907.)
ĐURO STJEPAN DEŽELIĆ rođen je 25. ožujka 1838. u Ivanić Gradu od oca Mirka i majke Ane, rođene Kranjčić. Otac mu je bio krojač i ivanićki građanin. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a onda ga je otac 28. rujna 1850. poveo u Zagreb, gdje pohađa klasičnu gimnaziju (1850. – 1856.), dakle u doba tzv. Bachovog apsolutizma, a potom po želji majke ulazi u bogosloviju (1856. – 1862.), koju napušta te privatno studira pravo. Umro je 28. listopada 1907. u Zagrebu.
Veliki čovjek, domoljub, entuzijast, samo su neke riječi kojima možemo opisati Đuru Deželića. Suvremenici su ga poštivali, jer je svakom želio pomoći. Građani grada Zagreba voljeli su ga i od milja ga zvali Đuka. Antun Gustav Matoš (1873. – 1914.), suvremenik Đure Deželića, smatrao ga je velikim optimistom, veseljakom i primjerom marljivosti i upornosti.
U eseju Đuro Stjepan Deželić (Naši ljudi i krajevi) Matoš piše:
"Optimista, veseljak, utjelovljenje zagrebačkog duha. Taj duh javlja nam se u Deželiću čisto gradskim i zagrebačkim vrlinama i manama: elastičnost, praktičnost, univerzijalnost, jako pravno i patriotsko osjećanje..."
U Zagrebu je Deželić javno djelovao od šezdesetih godina 19. do početka 20.stoljeća, tj. u vrijeme kada se Hrvatska nastoji uzdići politički, ekonomski i kulturno. Bio je senator grada Zagreba. Njegovim su nastojanjima podignuti mnogi dijelovi grada i sagrađen vodovod. Upravo Deželiću imamo zahvaliti moderno uređenje javnih gradskih trgova i ulica, poimence Akademičkog, Sveučilišnog, Nadbiskupskog i Iličkog trga, zatim Draškovićeve ulice, Mirogojskoga groblja, također novoga Sajmišta, gradske klaonice, gradske pučke škole na Kaptolu, kao i ostalih pučkih škola u gradu i brojnih humanitarnih ustanova. Osnovao je vatrogasnu službu u Hrvatskoj (1868). U političkom životu do 1873. godine izjašnjavao se kao unionist, a poslije se priklonio pravašima. Đuro Deželić je bio marljiv djelatnik i u drugim područjima kulturnog i javnog života. Bio je novinar, povjesničar, književnik, urednik raznih književnih I zabavnih časopisa (Narodne novine, Dragoljub, Vienac, Smilje i dr.), zalagao se za tiskanje Hrvatske enciklopedije, bio je pokretač i osnivač raznih dobrotvornih društava i dopredsjednik Društva čovječnosti, zatim nadvojvoda Dobrovoljnoga vatrogasnog društva. Pisao je i povijesne i filozofske rasprave, političke članke, poeziju, pripovijesti, romane, putopise i životopise poznatih sunarodnjaka. Čitatelje je naročito privukao popularno pisanim člancima iz hrvatske povijesti.
|
