Osnovna škola Đure Deželića Ivanić-Grad

                              PUBLICISTIČKI RAD GJURE STJEPANA DEŽELIĆA

Đuro Deželić tipičan je primjer onodobne veličajnosti i današnje zaboravnosti. O njegovom publicističkom radu u našim enciklopedijama, osim Matoševe, više nego porazne kritike, te podataka o rođenju i smrti, nema ni slova, a Deželić je gotovo više od pola vijeka bio dijelom hrvatske pisane baštine. Gotovo je najjednostavnije pisati o Deželiću kao o vatrogascu, jer ćete podatke o tome naći u mjerodavnim institucijama, poput Hrvatskog vatrogasnog saveza.

Još kao đak 1855. utemeljio je "Društvo mladih rodoljuba nadbiskupskog sirotišta" kojemu je glavna svrha sabiranje i pjevanje pjesama, kako bi za vrijeme apsolutizma zapriječili put germanizaciji. Godine 1856. Društvo je započelo izdavati zabavno poučni list "Smilje", kojemu je duša i urednik Deželić. Uz učenje, Gjuro Deželić je u sjemeništu neumorno radio. Redovno je pisao za "Narodne novine" "Katolički list", "Neven", "Napredak" "Glasonošu", "Naše gore list" te "Narodnu knjigu". Gotovo sve svoje članke, napise, prijevode i pjesme morao je potpisivati pseudonimima. U zboru duhovne mladeži sa prijateljima, Zdravkom Nemčićem, Blažom Lorkovićem, Ivanom Tkalčićem, Vatroslavom Jagićem i drugima uređivao je i pisao časopis "Bosiljak" i šaljivi list "Porkulab". U zboru je bio tajnik, knjižničar i predsjednik te je njegovom zaslugom u svoje doba izdao više Šmitovih pripovijesti.
Iste te 1856. počeo je svoj književni rad prevađajući Silvija Pellica, a uz to je pisao za sve hrvatske novine i časopise. Po želji prof. Nikole Horvata, u to je doba prevodio materijale sa češkog, ruskog i talijanskog. Da nije napustio sjemenište, Deželić bi zacijelo vrlo brzo postao urednik "Katoličkog lista". Godinu dana kasnije, dakle 1858. godine, radi s kolegama bogoslovima na knjizi "Život katoličke crkve i maleni Goffine", koju je izdao Zbor duhovne mladeži zagrebačke.

Godine 1861. objavljuje kalendar "Dragoljub" (1861. – 1907.) Deželić je u njemu tiskao mnogo članaka, crtica i vijesti koje imaju određene povijesne i književne vrijednosti. Kada je izašao bio je svojevrsna kulturna senzacija. Naime, u vrijeme stalne germanizacije i duhovnog i političkog apsolutizma, pojava bilo kakvog tiskanog materijala koji je odskakao od zadanih germanizirajućih normi, bila je vrhunski društveni i intelektualni događaj.
Za Dragoljub su zaista pisali tada naši najbolji pisci: Petar Preradović, August Šenoa, Dimitrije Demetar, Ivan Krstitelj Tkalčić, Isidor Kršnjavi, Jovan Subotić, Blaž Lorković, Savo Martinović, Josip Eugen Tomić, Vinko Pacel…

Kako je do 1868. godine stekao glas među hrvatskim književnicima, Matica Hrvatska je Deželića postavila na mjesto urednika "Vienca". Upravo njegovim radom, ta je novina ubrzo postala priznata i uvažena. Unatoč tome što je urednikovao samo godinu dana uspio je oko redakcije okupiti Ivana Trnskog, Augusta Šenou, Ivana Perkovca, Blaža Lorkovića, Milivoja Dežmana te brojne druge ljude od pera.

Godine 1862. ostavlja sjemenište, uči pravo i stupi u Mrazovićevu kancelariju.
Na prvoj zagrebačkoj Županijskoj skupštini imenovan je bilježnikom. Urednik je "Narodnih novina" (od 1862. do travnja 1864.), "Danice Ilirske", "Općinara", beletrističkog časopisa "Dragoljub" (1867. do 1868.) te prvi urednik "Vienca" (1869.) i "Domobrana".
Pred kraj života (1902.) Deželić je počeo pisati neku vrst memoara pod naslovom Ivaničke uspomene, u kojima je dao obilje podataka o Ivaniću, ali nažalost manje o sebi i svome radu. Mnoge kulturno – povijesne uspomene o Gaju i velikanima Ilirskog pokreta danas znamo samo zahvaljujući Deželiću i njegovu radu.

U Dragoljubu 1903. objavio je povijesnu studiju Židovi u Hrvastkoj, zbog čega mu je o 50. godišnjici književnog rada Izraelitsko – hrvatsko društvo uputilo čestitku.
Najveću popularnost doživjela je njegova "Hrvatska narodnost" čiji je povod bila najava prof. A.Majkova kako "Hrvatskog naroda nema! ...Te kako je hrvatski narod stvorila austrijska policija." Knjiga završava slijedećim riječima:
" U narodu hrvatskom, narodu starodavnom mora se raznjetiti oduševljenje za prirođenim, naslijeđenim, čistim, neokaljanim narodnim imenom hrvatskim, mora se razbuktiti narodni ponos, pa će onda spoznati sam sebe kao cielost i osviestiv se oćutiti slatko uznosito čuvstvo svoje narodne vrijednosti, veličine i slave, a za cielo se u svijetu pojavi opet poput feniksa pomlađen i ljepši u narodnom se imenu bo imenu sadržava poviest narodna a prava domaća poviest najčvršća je poluga za velike čine…"

Gjuro Deželić stekao je ime jednog od najboljih hrvatskih publicista. U svim društvima u ono doba bio je odbornikom, tajnikom "Narodnog doma", "Društva čovječnosti", odbornik Hrvatskog pjevačkog društva "Kolo" i "Streljane". Godine 1864. besplatni je perovođa prve zemaljske izložbe, 1867. dobio je zagrebačko građanstvo, 1869. u studenom je postao eksaktor gradski, 1870. računarski savjetnik, 1871. gradski vijećnik, što osta do smrti, kao najpopularniji "senator". Njegovim nastojanjima izgrađeni su mnogi dijelovi grada Zagreba, Godine 1906. proslavio je pedesetogodišnjicu svoga književnog rada, uz učešće cijelog hrvatskog naroda. Od njegovih djela spomenimo romane "Zulejka", "Medvedgradski duh", "Surka", "Burzanci", filozofske rasprave: "Duša", "San", "Hrvatska narodnost ili duša hrvatskog Naroda" povijesno - polemička studija...

Osnovao je humanitarno društvo "Dobrotvor", osiguravajuće društvo Croatia. Za pobune protiv mađarskih grbova god. 1883. izabran je povjerenikom te mu je povjerena briga za umirenje pučanstva. S generalom, povjerenikom Rambergom, u svezi vodio je misiju mira i spriječio krvoproliće. Za zasluge posta počasni građanin gradova Zagreba i Ivanića te počasnim članom gotovo svih hrvatskih, a isto mnogo stranih društava. Građani su ga zvali "naš senator". Veliku popularnost stekla je u narodu njegova "Hrvatska pjesmarica" i politička knjiga "Gromobran". I u politici igrao je znatnu ulogu kao radikalni Hrvat, a u privatnom životu i u karitativnom radu nije poznao protivnika i zato ga je štovalo sve, bez razlike vjere i narodnosti.