Nakon lagane šetnje stigli smo u pekarnicu. U ulaznom dijelu zgrade odložili smo jakne i zasukali rukave (što zbog vrućine, što zbog posla koji nas čeka). Srdačno dočekani, s osobljem smo krenuli u razgledavanje sirovina (vrste brašna), strojeva i ostalih pomagala za proizvodnju kruha. Zajedno s pekarom nabrajali smo namirnice koje treba staviti u kruh, te smo sve ubacili u veliku miješalicu za tijesto. Nakon miješanja, pekar i pekarice pokazali su nam kako se važu komadi tijesta (da svaki bude iste veličine), te kako se oblikuju u kugle koje će se zatim staviti u komoru na podizanje. Nakon dizanja, tijesto se valjalo na velikom valjku, a osoblje nam ga je izrezalo na trokute spremne za izradu kiflica. Svi smo prionuli na posao i začas su plehovi bili prepuni kiflica i peciva različitih oblika. Neki su svoje uratke dodatno ukrasili makom ili sezamom.
Budući da su peciva ponovno morala u komoru na dizanje, mi smo iskoristili vrijeme čekanja i zasladili se ukusnim kolačima i sokom koje su nam domaćini pripremili.  Pekar je naša peciva na kolicima ugurao u veliku peć i mogao je započeti završni korak našeg rada. Toliko smo bili nestrpljivi da smo se nagurali oko peći i glasno brojali sekunde i minute kada će peć zviždanjem označiti kraj. Obukli smo svoje jakne i još vruća peciva ponijeli u školu. Ma koliko nam trbuščići bili puni, nismo odoljeli da ipak ne probamo svojih ruku djelo.

Zaključili smo da je divno jesti mirisna i topla peciva, ali je vrlo teško biti pekar. Zato smo im zahvalni što svaku noć marljivo rade da bismo mi ujutro fino papali.