Grigor Vitez, hrvatski pjesnik, dječji pisac, prevoditelj rođen je u Kosovcu kraj Okučana, 15. veljače 1911., a umro je u Zagrebu, 23. studenog 1966. Radio je i kao učitelj (kao i Mato Lovrak), i kao urednik u izdavačkoj kući Mladost. Pisao je poeziju za djecu i odrasle ("Sto vukova", "Kad bi drveće hodalo", "Gdje priče rastu"), a prevodio je s ruskog, francuskog i slovenskog jezika. Njegovom poezijom dominiraju jednostavne i neposredne lirske slike u tradiciji poetskog izraza Dobriše Cesarića. Stihovi su skladni i muzikalni, a svojim je pjesmama, zbog aktualnosti i duhovitih poanti, osvojio široki krug čitatelja. Objavio je nekoliko poetskih zbirki među kojima se ističu: "Pjesme", "Naoružane ruže", "Povjerenje života" i "Kao lišće i trava". Mlađim čitateljima sigurno je najpoznatiji po duhovitoj pjesmi o Antuntunu, a i ostale dječje pjesme, osim bogatog poetskog izraza, prije svega krasi duhovitost.

 KAKO ŽIVI ANTUNTUN                                       TUŽNA MUHA
 

U desetom selu živi Antuntun.                                             Tužna muha jutros izjavila:
U njega je malko neobičan um.                                          “Joj, sva mi se čeljad udavila:
                                                                                                     Jadan otac
On posao svaki na svoj način radi:                                                 Skočio u ocat,
jaja za leženje on u vrtu sadi.                                                       Skliznuo djeda
                                                                                                     U lonac pun meda,
Kad se jako smrači, on mrak grabi loncem.                                    Jadnu seku
Razlupano jaje on zašiva koncem.                                                  Nađoše u mlijeku,
                                                                                                     Dva mi brata
Da l' je jelo slano, on to uhom sluša.                                              Udavi salata,
A ribu da pjeva naučiti kuša.                                                         Jednu strinu
                                                                                                     Izgubih u vinu,
Na livadu tjera bicikl da pase.                                                      A dva strica
Da mu miše lovi, on zatvori prase.                                                 Ubi šljivovica...“        

Guske sijenom hrani. Snijegom soli ovce.
A nasadi kvočku da mu leže novce.

Kad kroz žito ide, on sjeda u čun.
Sasvim na svoj način živi Antuntun.                                    Pripremila Kristina Prilika