Vedran je doista poseban dječak. Pametan je, otvoren, srdačan, nasmijan, ali i spreman izraziti tugu onog trena kada je osjeti. Zreo je i čvrsto se drži svojih, već vrlo jasno, izgrađenih stavova  o životu. Lako pronalazi teme za razgovor, a svaki novi razgovor otkriva osjećajnu, zanimljivu i znatiželjnu osobu bez straha za postavljanjem novih pitanja. Vedran je poseban i po svojoj strasti za pisanjem, a za pjesmu „Moja domovina“ dobio je priznanje gradonačelnika Ivanić-Grada.

K: Koji su tvoji hobiji, kako provodiš vrijeme?

V: Volim pisanje, ponekad vježbanje i  igru sa svojim psima. Moji psi su u manjem mjestu pa se nekada i sami prošeću, a svoj povratak najave grebanjem po vratima. Ponekad kuham kada su baka ili majka spriječene. Baka ima veliku kuharicu, a kod kuće imam i Podravkinu kuharicu i kuharice o kolačima u koje volim zaviriti. Volim i gledati dobre filmove ili kriminalističke serije te pročitati dobru knjigu.

K: Kada si počeo pisati?

V: Dok sam bio manji, volio sam se voziti u tramvaju i učiti gdje se što nalazi, ali kasnije me više počelo interesirati pisanje. Moja majka također uvijek nešto zapisuje pa me je u tome potaknula. Počeo sam pisati u četvrtom razredu. Kada se sjetim nečega, obično odmah uzmem olovku i to zapišem. Ako dobijem za zadaću neki sastavak ili pjesmu, onda dosta razmišljam o temi prije nego li nešto zapišem.

K: Što te inspirira na pisanje?

V: Inspiriraju me događaji iz filmova i serija. Nekad izmišljam likove koji imaju slična imena kao likovi iz serija. Volim kriminalistiku i znanstvenu fantastiku. Nedavno me na pisanje potaknuo film „Ja, robot“. I ulomci iz udžbenika me nekada mogu inspirirati. Slušam i majku kada priča o događajima s posla pa izmišljam neke slične zaplete.

K: Koliko si priča do sada napisao i imaš li neki recept za pisanje?

V: Imam, ali to je tajna. Napisao sam oko sedamnaest priča razne tematike te jedan igrokaz s vrlo čudnim i zanimljivim likovima. Glavni lik je jedan profesor iz svemira, no neću vam otkriti što je izumio. Mislim da ću ubuduće pisati i više igrokaza. Obično radnju smislim unaprijed, a mnogo vremena provodim samo u smišljanju imena likova. Nekad mi treba i pola sata da smislim ime nekog lika jer se trudim da se takvo ime nigdje ranije nije pojavilo. Uvod i zaplet mi je lakše napisati, a rasplet malo teže.

K: Koje su tvoje omiljene knjige?

V: Volim knjige književnika Clivea Staples Lewisa. Pročitao sam sve nastavke „Kronika iz Narnije“ i svi su mi se svidjeli. Volim književnicu Agathu Christie te knjige u nastavcima „Zvjezdani ratovi“. U knjižnici mi je žao knjiga koje nitko ne posuđuje jer ima dobrih knjiga. Možda mi se knjiga neće svidjeti ako ju svi posuđuju ili ako je svi preporučuju. Ponekad mi je teško odabrati knjigu za čitanje.

K: Imaš li najdražu lektiru?

V: Nemam najdražu lektiru, a ne volim lektire u kojima su teme sukobi ili ratovi.

K: Što bi, po tvojem mišljenju, bilo dobro poduzeti da djeca počnu više čitati?

V: Trebalo bi promijeniti popis lektire. Mislim da bi bilo dobro da se mijenja svake dvije godine i da se čitaju i starija djela poznatih pisaca, ali i najnovija. Nekad bih volio čitati i djela koja su možda na popisu za niže razrede. Ne zbog toga što bi mi ih bilo lakše čitati, nego jer se želim vratiti u djetinjstvo. Djetinjstvo je najljepši period života, a sada već starim.

K: Imaš li želju postati pisac?

V: Želim postati učitelj i moja majka me u tome podržava. Volim hrvatski jezik i volio bih poučavati hrvatski jezik učenike viših razreda. Mislim da imaju više discipline od učenika nižih razreda, a ako bi bili neposlušni, ja bi ih umirio jakim glasom. Dobar učitelj treba biti strog, ali pravedan. Ne smije se iživljavati nad učenicima ili iznositi neka svoja mišljenja puna predrasuda. A uvijek mogu postati  i pisac i učitelj.

Nominirala sam Vedrana za intervju jer je dječak kojem se divim, a sada je na Vedranu da nominira sljedeću osobu iz naše škole koja je po njegovom mišljenju posebna. Smislit će pitanja i intervjuirati tu osobu u školskoj knjižnici. I tako otpočinjemo krug!

Vanja Lovinčić, knjižničarka